Drugi dio Katičićeve trilogije posvećene rekonstrukciji praslavenskoga sakralnoga pjesništva proučava uprizorenje mita godišnje rodnosti kod starih Slavena, mita koji izražava životno iskustvo starih slavenskih poljodjelaca i njihovo vjerovanje u ciklički tijek zbivanja u svijetu.

Svijet poganih Slavena prikazuje se u tom svjetlu kao nelinearno, kružno kretanje bez zacrtana cilja i vjere u napredak, kretanje koje se uvijek vraća na svoj početak, a vremenski je određeno godišnjim ciklusom. Premda su životno najvažnija mjesta takva ciklusa unaprijed određena, među ljudima vlada neprestani strah za sigurnost i strepnja neće li se taj predvidivi godišnji ciklus nečim poremetiti. Stoga se ljudi utječu moćima obreda i svetih tekstova kako bi pokrenuli i prizvali pomoć koja će spriječiti remećenje ciklusa.

Knjigu Radoslava Katičića slobodno se može prozvati biserom "filološke arheologije", djelom koje na temelju malobrojnih jezičnih ulomaka u konačnici rekonstruira život i svijet pretkršćanske davnine, djelom koje svjedoči o zapanjujućem autorovu interdisiplinarnom znanstvenom aparatu i njegovoj vrsnoj jezičnoj i spisateljskoj moći da strogo znanstvenu građu predoči širem krugu čitatelja.